Otišao je još jedan velikan koji je obilježio mnoga djetinjstva...

U osamdesetoj godini života napustio nas je čovjek koji je svojim radom obilježio čitav jedan period škole u Bregani, a zajedno sa svojim generacijskim kolegama i prijateljima učitelja odgojio mnogobrojne naraštaje učenika. Ratomira su tek rijetki zvali punim imenom, za mnoge je on bio i ostao Ratko. Naravno, znali smo svi da je bio bolestan i da je situacija sve teža, no kad god umre netko tvoj, netko tko ti je bio drag, nekako uvijek bude prerano...

Sedamdesetih godina prošloga stoljeća, točnije 1. listopada 1973. učitelj Brečić i službeno sklapa ugovor sa školom kojoj će, kako će se kasnije pokazati, dati cjelokupnog sebe. Učitelj iz vremena kad se nastavničko zvanje iznimno cijenilo, prosvjetar koji je imao matematiku u malom prstu te znanje nesebično dijelio oko sebe, a istančanim osjećajem uvijek je znao prepoznati u učenicima onaj teško dohvatljiv matematički gen.

I osobnim primjerom mogu posvjedočiti da sam (vjerojatno zahvaljujući i njemu) upravo u osnovnoj školi zavolio matematiku. Tvrdoglavi kakvi smo već obojica bili, on s pozicije autoriteta, ja u tadašnjim ludim pubertetskim godinama, nipošto nismo popuštali – on je od mene tražio uvijek više i još neki dodatni zadatak, ja sam (možda i sebično) smatrao da zaslužujem najbolje ocjene i uspoređivao se s drugima u razredu koji nisu morali rješavati najsloženije zadatke za ocjenu odličan. Možda i baš zbog svega toga upisao sam matematičku gimnaziju i tek tamo shvatio koliki mi je temelj pružio da bih se uopće mogao nositi sa svim izazovima koji su me čekali. Hvala mu od sveg srca!

Siguran sam da ovakvu priču poput moje mogu potvrditi mnogobrojni učenici koji su tih godina polazili našu školu. Čitava jedna plejada i generacijski povezanih učitelja predmetne nastave pozicionirala je školu u Bregani te se oduvijek znalo da ocjena dobivena u našoj školi ima itekakvu težinu i da iza nje stoji pravi „potpis“. Brečić, Kovač, Horvat, Cvetković, Kolman, Škugor, Janđel i mnoga druga prezimena tih vremena na čelu s „dišicom“ Šteficom Glavinom su upravo ona koja će ostati zlatnim slovima utkana u povijest naše škole. Baš su oni bili i svojevrstan putokaz za sve novije generacije učitelja koje su nastavljali slijediti njihov primjer.

A upravo u tom svom generacijskom okruženju Ratko je stalno bio rado viđen gost – druželjubiv, uvijek spreman za razgovor, kakvu anegdotu ili pošalicu. Znao je slušati, ne pretjerivati bjesomučnim upadanjem u riječ te je uvijek nastojao dobaciti neku prigodnu kad god je trebalo. Dozirano i odmjereno uz naravno, prepoznatljiv detalj ispod nasmiješenog brka - cigareta je oduvijek morala biti nezaobilazan pratitelj. Iako je znao da mu škodi, nije odustajao – bio je i ostao do samog kraja strastveni pušač u pravom značenju tog izraza.

Dok god je mogao, spremno se odazivao na svaku našu školsku priredbu i nostalgično prisjećao dana kad je u istim prostorima podučavao djecu. U zadnje vrijeme javio bi se na poziv, no gotovo da ste preko telefona mogli čuti nemoćno slijeganje ramenima i žal što se ne može kretati kao nekada i nikako ne može doći.

Uistinu, teško je prihvatiti činjenicu da Ratko više nikada neće biti s nama, ali uopće ne sumnjam da će negdje gore naći neke svoje nove učenike koje će na svoj dobrodušan način natjerati da zavole matematiku, da će s pedagoginjom Maricom ili Perom Juratovcem prebirati po uspomenama iz školskih hodnika te da će spremno čekati sve nas da mu se priključimo na nekoj novoj čašici razgovora.

Poštovani gospodine Brečiću, kao ravnatelj OŠ Milana Langa želim Vam zahvaliti na cjelokupnom doprinosu koji ste utkali u našu školu te se neprestano trudili da ona bude i bolja i kvalitetnija!

Dragi naš Ratko, počivaj u miru!