Učenici osmih razreda naše škole početkom su tjedna (u pratnji svojih razrednica Marije Aščić, Andreje Vlahović Gabriša, Kornelije Turić Dorotić, učiteljice povijesti Sanje Rapljenović i ravnatelja Igora Matijašića) imali dvodnevnu terensku nastavu u Vukovaru u sklopu predmeta Povijesti. Tako su, nakon posjeta Trokutu u listopadu, imali prilike čuti i vidjeti što je ostalo od starog Vukovara u kojem je nekad živjelo skoro 45 tisuća stanovnika, a njih čak 22 tisuće radilo je u poznatoj hrvatskoj tvornici obuće Borovo. Danas u Borovu radi petstotinjak ljudi, a broj stanovnika Vukovara se smanjio gotovo za polovicu.

Iako nas je pratilo prekrasno vrijeme i sunce je sjalo nad predivnim Dunavom, priče koje smo čuli, slike i isječci filmova koje smo vidjeli  ispričali su iznova svoju tužnu i strašnu ratnu priču o patnjama  i stradanjima stanovnika Vukovara s najvažnijim ciljem – da se nikad ne zaboravi!

Prvoga  nas je dana u vojarni dočekao  bojnik Batinić, i sam sudionik Domovinskog rata, te nam je pokazao nekadašnja vozila kojima je raspolagala Hrvatska u obrani grada i ukazao na zanimljive načine i hrabrost koja je bila potrebna da ta vozila dođu u hrvatske ruke. Učenici su se imali prilike popeti na tenkove i slikati, vidjeti izbliza razliku između nekoliko vrsta eksplozivnih sredstava koja su korištena za miniranje terena te čuvene „zvončiće“ koji su bili korišteni prilikom raketiranja Zagreba. Uslijedilo je zanimljivo predavanje o tijeku rata i ratnim događanjima, s osvrtom na stariju hrvatsku povijest i rađanje ideje o Velikoj Srbiji s linijom Virovitica – Karlovac – Karlobag te hrvatskim vojno-oslobodilačkim akcijama u kojima su vraćeni veliki dijelovi okupiranog hrvatskog teritorija i mirnom reintegracijom istoka Hrvatske. Posjetili smo dva važna vukovarska muzeja – Muzej vučedolske kulture i Gradski muzej Vukovar gdje smo imali prilike zaroniti dublje u povijest samog grada. Popeli smo se i na Vodotoranj gdje smo čuli priču o dvojici hrvatskih vojnika koji su se penjali tamo svaku noć kako bi ujutro izvjesili hrvatsku zastavu – simbol hrabrosti i otpora Vukovara. Tijekom praznika prikupljali smo namirnice za potrebite vukovarske obitelji koje smo predali djelatnici Socijalne samoposluge Vukovar.

Drugi dan počeo je svečano posjetom memorijalnim lokacijama, polaganjem cvijeća i svijeća na vukovarskom groblju i posjetom Ovčari. Iako je bio sunčan dan, oštar vjetar nemilosrdno je pratio riječi našeg vodiča dok je pričao tužnu sudbinu ranjenika iz vukovarske bolnice koji se odvedeni na to mjesto gdje su dočekali tragičan kraj. Do današnjeg dana nepoznata je sudbina petstotinjak osoba s područja Vukovarsko-srijemske županije, a na Ovčari stoji sandučić u kojeg je moguće anonimno ubaciti pismo… Pismo pokajanja, pismo istine, pismo nade za majke koje i dalje traže svoju djecu, za očeve, za sve one koji su nekoga izgubili.

Nada nikad ne umire kao ni vjera u ljudskost te mogućnost da će jednog dana netko ipak u sebi smoći i naći trunku savjesti i ljudskosti i otkriti što se dogodilo i gdje leže nestale žrtve.

Terensku nastavu završili smo predavanjem o miru, inspirativnom predavanju hrvatske časnice koja je nadahnula tu mladu djecu, podsjetila ih na to što znači biti čovjek i kakve vrijednosti treba njegovati u današnjem svijetu. U kvizu u kojem je sudjelovalo pet škola koje su u to vrijeme bile u Vukovaru i pratile terensku nastavu naše predstavnice Lara Oslaković i Carla Mandić uvjerljivo su osvojile prvo mjesto s maksimalnih 20 bodova i time još jednom pokazale kakvi su sjajni učenici OŠ Milana Langa.

Na putu kući pratila nas je i mirna, tiha kiša. Kažu da kiša ispire sve, da vrijeme liječi rane i nosi sa sobom zaborav. Nakon viđenog u Vukovaru, sa sigurnošću možemo tvrditi da se vukovarska žrtva i teška, tragična sudbina nikad neće zaboraviti.

učiteljica Andreja Vlahović Gabriša