Drugo neko vrijeme...

Osamdesetih godina prošloga stoljeća kad je Nada počela raditi u Bregani, učitelji su još uvijek bili cijenjeni i prema njima su se svi odnosili s dužnim poštovanjem. Nije bilo "angažiranih roditelja" koji su znali što je najbolje za njihove sinove i kćeri, već su svoju djecu svjesno "puštali" djelatnicima škole imajući neograničeno povjerenje u njih. Nije bilo društvenih mreža i "zabrinutih građana", već se sve rješavalo razgovorima u školi vodeći prvenstveno brigu o dječjoj dobrobiti. A riječ učitelja bila je - zakon.

Drugo neko vrijeme...

Naša Nada bila je učiteljica razredne nastave kakvu biste odmah poželjeli ukoliko se vaše dijete upisuje u školu, a mnogi njeni učenici će to zasigurno i potvrditi. Tiha, ali opet dovoljno glasna kad je zatrebalo, samozatajna, ali uvijek uz svoje  učenike, čvrsta, dosljedna, nadasve pravedna i objektivna.

Kvalitetna učiteljica u koju su učenici imali neograničeno povjerenje znajući da joj se mogu obratiti u bilo kojem trenutku ukoliko su imali bilo kakav problem.

Kaže se, ne bez razloga, da se prve učiteljice nikad ne mogu zaboraviti - siguran sam da će mnogobrojni učenici kojima je gospođa Oreški bila razrednica s nostalgijom "prebirati" po svojim školskim uspomenama, a mnoge od takvih sitnica imaju upečatljiv Nadin "potpis". Uostalom, nisu li baš ti najraniji dani bezbrižnog djetinjstva iznjedrili brojne događaje koje iznova prepričavamo? Anegdote vezane uz đačke klupe zauzimaju u svakome neko posebno mjesto.

Nema više Nade...

Svima nama povezanim sa školom ostaje tek pregršt sjećanja vezanih uz našu dragu kolegicu i jedno ljepše vrijeme koje je nepobitno iza nas...