Generacije i generacije učenika upravo je ona kao pedagoginja ispratila u srednje škole… Uz sve navedeno, aktivno se uključivala i u udruge i zajednice na području našeg grada želeći svojim iskustvom pripomoći u radu.

Svojedobno sam je, pomalo u šali, nazvao prethodnicom Wikipedije. I nije to bilo toliko daleko od istine jer je znala toliko podataka o gotovo svakom od naših učenika. Znala bi reći – „znaš to ti je sin od onog kaj živi blizu onog, a sestra mu ide u 8. a.“ I dok je meni trebalo poprilično da „polovim“ tko je tko, ona je znala u svakoj sekundi tko putuje iz kojeg mjesta do škole te koga treba brže-bolje poslati kući ako počne padati snijeg jer možda neće stići na Žumberak prije zatrpanih cesta…

Takva je bila naša majstorica Marica – imala je toliko stvari u malom prstu!

Nije voljela papire, administrativne obveze i sva nova čuda tehnologije, no imala je itekako razvijenu socijalnu inteligenciju – baš sve ono što se ne može naučiti iz knjiga. Vedrinom i iznimnim komunikacijskim vještinama riješila bi začas i najveće probleme. Ništa nije nerješivo, znala bi često reći.

Omiljena u društvu, uvijek spremna za vic, neku zanimljivu anegdotu kojom bi razbila tišinu, nikad nije podnosila samoću i zatvaranje u kancelariju. I kad je otišla u mirovinu, stalno se odazivala na sve naše školske priredbe – stoga nisam ni slutio da će upravo naš ovogodišnji susret u petom mjesecu biti naš posljednji.

A na upit kako je u mirovini (iako smo svi mogli primijetiti koliko je oslabila i koliko bolest uzima danak), na svoj je prepoznatljiv način odmahnula rukom, osmjehnula se i rekla - ma ide, naravno! Ne treba kukati…

Upravo taj prepoznatljiv osmijeh na njenom licu jest ono što ću trajno pamtiti – prebirete li malo školske uspomene, primijetit ćete kako se gotovo na svim fotografijama Marica osmjehuje. I želio bih da ju svi mi tako pamtimo – ona sigurno nikome ne bi dopustila loše raspoloženje bez obzira o kakvom se trenutku radi. Bila je osoba koja nas je svojim životnim nedaćama i životnim optimizmom učila i pokazivala put kako trebamo ići ukorak s izazovima.

Osoba koja je dugogodišnjim radom u školi ostavila neizbrisiv i dubok trag u našem samoborskom kraju.

Za kraj ću reći samo sitnicu koja će najbolje u nekoliko riječi opisati našu Maricu. Kad se pred svojim kolektivom u školi opraštala prije odlaska u mirovinu nije željela držati dugačak govor, već je svoj četrdesetogodišnji rad u Bregani svela na svega nekoliko riječi – Pamtim samo sretne dane!

Vjerujem da ćete i svi vi pamtiti mnogobrojne lijepe trenutke provedene zajedno s Maricom, a ona će na nekom drugom mjestu uveseljavati svojom vedrinom neko novo društvo i čekati sve nas da joj se jednom pridružimo.

Draga Marice, kao ravnatelj Osnovne škole Milana Langa iz Bregane, želim ti ovim putem zahvaliti za sve.

Nedostajat ćeš itekako…

Počivaj u miru, draga naša kolegice!