Kada bi me pitali koju bih knjigu sačuvala za vječnost, odgovor bi uvijek bio isti: Malog princa.

Mali princ knjiga je koja osvaja svojom jednostavnošću, pitkošću i lakoćom čitanja. No, ono što se krije iza te jednostavnosti upravo je sva vrijednost i čar te knjige.

Kao i mnogi drugi, prvi sam ju put pročitala u osnovnoj školi, zatim u srednjoj, da bi tek na fakultetu postala sastavnim dijelom mojega života. I što mi je nabolje u knjizi i zašto ju pamtim?

Mali princ ima odgovore na sve. Možda je danas Google tražilica broj 1, ali još uvijek ne može dati odgovore o ispravnosti odluke, o nošenju s teškim osjećajima, o odgovornosti i humanosti, bezuvjetnoj ljubavi i pohlepi, o izolaciji, strahu i nesigurnosti, o mudrosti, o smislu života i postojanju svemira.

Zašto Mali princ? Mali princ uvijek se može čitati, nema lošeg trenutka, nema ograničenja dobi. I svaki ga put čitam iz drugog razloga, svaki je put nešto novo u toj knjizi – ideja, zaključak, pouka, misao, i svaki put pomaže. Čitam ga kada izgubim dodir sa stvarnošću jer mi pomogne vratiti se u nju. Čitam ga jer me uči kako brinuti o drugima. Čitam ga jer ima najljepše riječi zapisane na papiru. Čitam ga jer me uči da NIKADA NE SMIJEM ODUSTATI!

Teško bi bilo izdvojiti najljepši citat iz Maloga princa jer svaki put to je druga misao, potrebna i jasna u tom trenutku. Međutim, današnja misao vodilja moja je najbolja prijateljica koja isto živi Malog princa i budući da ju ne mogu vidjeti zbog novonastale situacije, znam da ona i ja činimo istu stvar: navečer gledamo u zvijezde i tražimo Maloga princa.

„Kada noću pogledaš nebo, za tebe će to biti kao da se sve zvijezde smiju. Jer ću ja biti na jednoj od njih, i smijati se na jednoj od njih. Imat ćeš zvijezde koje se znaju smijati!“ (Antoine de Saint-Exupery)

A kada će i tebi Mali princ postati važan? Kada shvatiš da „vrijeme koje si dao svojoj ruži čini ju toliko važnom“ (Antoine de Saint-Exupery).

Ivančica Huđek

Zmaj u vrtu je knjiga koju sam čitao negdje u petom ili šestom razredu osnovne.

Knjiga govori o dječaku koji u školi doživljava maltretiranje od strane većih od njega. Kao što su nas gnjavili učenici osmih razreda. Nakon nekog vremena njegov otac, kojem je to dosadilo, odluči sina naučiti kako se obraniti od nasilnika.

Pazite, ne napasti, već kako se obraniti od većih i jačih od sebe.

Naučio ga je par judo poteza.

Dječak je to iskoristio da bi se obranio.

Naučio sam da se nasilnicima ponekad moraju pokazati zubi da bi te ostavili na miru.

I to sam iskoristio.

Taj stav.

I dan danas pamtim tu knjigu.

I tog dječaka.

I tog oca.

Naučili su me da u životu moraš pokušati pregovarati i razgovarati.

Ali i da moraš znati dati do znanja kad je dosta…

Najdraža knjiga mog djetinjstva je pripovijetka Vinipeški vuk. Priču pripovijeda čovjek koji je, putujući vlakom kanadskim prostranstvima, ostao  potresen prizorom kojeg je ugledao – prekrasnim, snažnim, sivim vukom koji se pokušava obraniti od čopora podivljalih pasa. Kasnije saznaje pojedinosti iz života tog vuka i pomalo slaže njegovu životnu priču. 

Vuk je kao mladunče ostao bez svoje majke, braće i sestara – ubio ih je lovac u namjeri da zaradi na  njihovim krznima. Njega proda krčmaru u gradu. Krčmar ga, poput psa, priveže na lanac. Služio je za zabavu gostima. Pijani gosti mogli su ga tući, mlatiti batinom, dovoditi pse i huškati ih na njega. Unatoč svemu, vučić je to nekako trpio, branio se, oporavljao od psećih ugriza i ljudskih udaraca, i polako razvijao. Jedina osoba koja  je prema njemu bila blaga i nježna, bio je krčmarev sin. Donosio mu je hranu, brinuo se o njemu, tješio ga. Vučić  je narastao u velikog, snažnog vuka. Kad bi otac poželio istući dječaka, dječak bi se sakrio u njegovu kućicu, a vuk bi ga režanjem štitio. Nitko mu se nije usudio približiti.  Jednom mu je prilikom dječak spasio život jer je odlučno zaustavio nepoštenu borbu između vuka i nekoliko krvoločnih pasa koju su organizirali odrasli. Vuk je jedino volio dječaka, a ljude i pse je mrzio. No jednoga se dana dječak razboli. Bolest se pogoršavala pa dječak nije mogao k vuku. Vuk je vani žalosno zavijao pa dječak zamoli da ga puste unutra. Odlučiše mu ispuniti želju. Vuk se nije odvajao od dječakova kreveta, vjerno ga je čuvao sve dok dječak, od teške bolesti ne umre.  Kažu da nitko nije tako iskreno žalio za njim kao vuk. Žalosno je zavijao uz zvukove crkvenih zvona tijekom dječakova pogreba. Kad su ga nakon pogreba pokušali zavezati, on im se istrgnuo i pobjegao.

Priča se da je živio u šumama u okolici grada. Napadao bi osamljene pse ili skupine pasa. Ljude koji su ga tukli dok je bio privezan. Kažu i da je rastrgao onoga lovca koji mu je ubio majku i braću. Govorilo se da noću dolazi u grad, da obilazi groblje. Kad bi noću zvonilo crkveno zvono, čulo bi se osamljeno vučje zavijanje. Bila je to tužaljka za dječakom, jedinim bićem koje je vuka naučilo ljubavi.

Vinipeški vuk jedna je od nekoliko priča o životinjama iz istoimene zbirke, no meni najdojmljivija. Suosjećala sam s tim vukom i bila zadivljena njegovom odanosti malome dječaku. Zanimljivo je, kad sam sinoć nakon dugo vremena uzela knjigu u ruke, uočila da je knjigu preveo Vlatko Šarić,  autor meni još jedne drage knjige iz djetinjstva - „Rogan“ , koja također sadrži priče iz životinjskog svijeta.

Jedna od mojih najdražih knjiga uopće (ne samo iz djetinjstva) svakako su Junaci Pavlove ulice!

Knjiga koju sam kao učitelj hrvatskog jezika uvijek iznova čitao zadajući je učenicima za lektiru (mada sam je znao gotovo napamet!).

Pvi put sam je pročitao kao dječak kojem se vrlo lako bilo poistovjetiti s likovima iz djela – i mi smo imali nekakav svoj prostor za igru, često smo se igrali rata i nadmetali s „protivnicima“, birali smo vođe i smišljali planove…

Zašto me osvojila upravo ova knjiga „na duge staze“?

Ponajprije zato što je bila vjerojatno prva knjiga koja nije imala sretan završetak!

Ne kažem da mi nije itekako bilo žao što je Nemeček umro, baš naprotiv – strahovito sam se vezao za osobu koja je bila izuzetno hrabra, silno sam bio tužan kad su mu ime zapisali malim slovom i „navijao“ sam do samog kraja da pobijedi bolest.

No, činjenica je da je ta knjiga predstavljala u to vrijeme za mene nešto novo (za razliku od svih ostalih) – u prijašnjim knjigama koje sam čitao uvijek se zaplet do kraja lijepo „raspetljao“ i dobro je uvijek pobijedilo zlo.

Junaci Pavlove ulice ukazali su mi kao jedanaestogodišnjem čitatelju da ne mora uvijek biti happy end, štoviše da knjiga može završiti tragično.

Baš kao što sam jednom prilikom rekao – borba između skupina, krađa, izdaja prijatelja, sukob, ljubav, prijateljstvo, tragedija…  

Nije li u toj dječjoj knjizi zapravo izrečen cijeli život?

Teško je odabrati koja mi je knjiga najdraža, to je kao da biram najbolju prijateljicu!  Kao što se mijenjaju dragi  ljudi oko nas tako se mijenjaju i omiljene knjige.  Od ranog djetinjstva, osnovne i srednje škole, fakulteta, do radnog mjesta  - upoznajemo ljude i gradimo nova prijateljstva, stječemo brojna poznanstva, ali se uvijek vraćamo svojim prvim, svojim pravim prijateljima. I narodna nas  poslovica  tako uči: „Sve je u životu bolje novo, osim starog prijatelja.“

Odrastajući u malom slavonskom selu, u prošlome stoljeću (zapravo tisućljeću) kada nije bilo mobitela, računala, igrica… Dane  nismo provodili pred ekranima! (Da, bilo je to jednom  davno...) Djeca su dane provodila u igri na otvorenom.  Mnogi su voljeli timske sportove i igre, a ja stanovala udaljena od  svih vršnjaka.  Zabavu i razonodu pronalazila sam najviše u knjigama, u lektiri i proširenim popisima lektire, u čitanju  Modre laste...  

Kad si s knjigama, uvijek si u dobrom društvu! 

Na udobnom mjestu ispod omiljenog stabla (ili zimi uz toplu peć i  tiho pucketanje drva) knjiga u ruci  bila je kao „ulaznica“ u čarobni  svijet.

Moja omiljena knjiga iz  djetinjstva je Put na Mjesec francuskoga književnika Julesa Verna. Uvijek me zanimalo  otkud Vernu proročanske ideje o otkrićima koja su se tek desetljećima kasnije ostvarivala u stvarnom svijetu. (Voljela sam  prije čitanja knjiga pročitati životopis književnika, kao da se neki tajni sastojak (začin) dobre knjige  krije u piščevu životu).  Bila sam zanesena čitanjem i shvatila sam tada da mogu putovati u mašti kamo god želim, posebno ako mi vodič na putovanju bude dobra knjiga koja otvara vrata novih, nama nepoznatih svjetova.

 Ako volite znanstvenu fantastiku, uživat ćete u djelima Julesa Vernea…

Kao osobi kojoj je čitanje školske lektire uvijek bilo zadovoljstvo, a nikad glavobolja, teško mi je izdvojiti jednu, najdražu knjigu. U djetinjstvu u kojem se slobodno vrijeme nije moglo ispuniti različitim internetskim sadržajima, uživljavanje u svijet glavnih junaka dječjih omana bila mi je omiljena razonoda. Emil, Heidi, Nemeček, Nella i Stasio, Hlapić...obilježili su moje djetinjstvo, a Bambi, Buck iz romana Zov divljine, Divlji konj i svijet gledan njihovim očima posebno su mi se urezali u pamćenje.

Ipak, roman Divlji konj više je od romana o životinjama. To je priča koja ne govori samo o životu i sazrijevanju jednog konja od njegova najranijeg djetinjstva pa sve do smrti u dubokoj starosti nego i o čovjeku, njegovim unutarnjim borbama i odnosu prema slobodi, zakonima i Bogu. Divlji konj je, kao i čovjek, rastrgan između potrebe za slobodom i potrebe za sigurnošću koju pružaju zakoni i Gospodar. Odrastajući, shvatio je da užici koje sloboda omogućuje mogu biti pogubni i za pojedinca i za društvo, stoga su i te kako potrebni zakoni koji će tu slobodu ograničiti. Shvatio je da se mora odreći onog iskonskog u sebi, vjerovati svom Gospodaru i poštivati njegova pravila kako bi mu bila osigurana njegova ljubav i zaštita. Upravo tako i čovjek treba pronaći zaštitu u Bogu, svom gospodaru, živjeti u skladu s Njegovim zapovijedima i smisao života tražiti u radu, vjeri, prijateljstvu i ljubavi.

Dodala bih još samo to da se neka književna djela čitaju brzo i još brže zaboravljaju. Roman Divlji konj čita se polako i nikad se ne zaboravlja. Stoga uzmite vremena i obogatite svoj život još jednim nezaboravnim iskustvom.

Razmišljajući o najdražoj knjizi iz djetinjstva, po glavi su mi se počeli vrzmati različiti naslovi jer čitanje je uvijek bilo moje utočište, a od mora stranica teško mi je bilo izabrati jednu knjigu. Stoga sam posegnula za dvjema velikim, tvrdo ukoričenim bilježnicama svoje školske lektire u koje sam prije 20 godina pažljivo krenula upisivati dojmove o različitim svjetovima koje sam upoznala upravo - čitajući. Jedna mi se lektira posebno urezala u pamćenje, a i htjela sam da moj odabir bude simboličan za ova vremena u kojima nam je sloboda kretanja ograničena, stoga sam odabrala roman Richarda Bacha koji nosi naslov Galeb Jonathan Livingston.

Priča je to o nesvakidašnjem galebu koji čezne za savršenstvom, ne zadovoljava se običnim, a iznimnim zalaganjem i predanošću izdvaja se od ostatka svoje zajednice. Nije htio letjeti samo da se prehrani, već je za njega let bio uzvišena pojava kojoj je posvetio sve svoje dane. Jednostavnom pričom o galebu pisac zapravo progovara o čovjeku.

Dopustit ću 13-godišnjoj sebi da podijeli svoje dojmove o djelu: „Shvatila sam da taj galeb čuči u svima nama, u dubini naše duše. Kod nekoga je taj galeb cijelo vrijeme skriven i provede svoje vrijeme čučeći. Nadam se da je ova knjiga, u onima koji su je pročitali, probudila tog malenog galeba. Kod onih kojima to nije niti trebala, u kojima je taj galeb već raširio krila i leti prema savršenstvu dajem svaku pohvalu. Nisam sigurna kakav je taj galeb u meni. Vjerujem da se odavno probudio, ali nije sasvim raširio svoja krila. Ja ću se odsad, potaknuta ovim djelom, truditi da moj galeb poleti i odleti daleko u visine, u daljine našeg plavog svoda…“

Za mene je upravo to bit čitanja – knjige su mjesta iz kojih možemo crpiti nadahnuće i koje nas mogu potaknuti na velike stvari. Čitanjem možemo lutati, putovati, istraživati, učiti, a ne moramo se maknuti s mjesta.

Prigodno, zar ne?