Strah

Skučena soba. Tama. Zidovi se približavaju. Svakim trenutkom, soba se smanjuje. Sve je manja i manja. Tamnija. Misli mi struje kroz glavu. Nema mira. Nema sigurnosti. Nema pomoći. Panika. Potpuna panika. Krv mi se ledi u žilama. Steže me u prsima. Lice blijedo, kosa nakostriješena. Ruke mi se tresu i cijela podrhtavam. Vrti mi se u glavi. Nestaje mi zraka. Ljuljam se. Zvoni mi u ušima. Glasnije i glasnije. I najednom, tišina. Jedini zvuk je kucanje mojeg srca. Dum. Du-dum, brže. Dum-du-dum. Du-dum. Du-dum. Još brže. Dum-dum-dum-dum-dum. Strah. Samo strah.

Na obali mora

More. Šumor valova koji dotiču stijenje kao da ga žele zagrliti. Osjećam kako mi noge nježno zapljuskuju tisuće sićušnih kapljica. Polako podignem pogled i zapanji me predivan prizor. Boje, ma sve boje koje se mogu zamisliti kao da se utrkuju koja će prekriti više tog modrog platna na kojem se nalaze. A tamo, malo dalje, smjesti se grad postojan već stotinama godina, udobno zamotan u gore koje se prostiru iznad njega. Simfonija cvrčaka. I najednom, sve se zaustavi. Utihlo i more i cvrčci. Tišina. Potpuna tišina. To me utješi. Prepuni me mirom i sigurnošću. Okružena spokojem pomislih kako je ovo zaista magična večer.