2019-10-21 11:01:50

Kestenijada na Kostanjevcu Podvrškom

Odrastajući u srcu Slavonije, samo sam mogla maštati o kestenovim šumama…  Prije 15 sam godina prvi put čula za Kostanjevac.

Prije više od tri godine kada sam postala razrednica 5. a razredu, rodila se ideja da bismo mogli upoznati  mjesta iz kojih dolaze učenici putnici. Najzanimljiviji mi se odmah učinio Kostanjevac (jedno od brojnih mjesta u Hrvatskoj koje ime nosi po meni najslađem jesenskom plodu). Na prvom sam roditeljskom sastanku ove godine predložila odlazak na izlet u Kostanjevac.

Plan je bio jednostavan; subota, roditelji dovoze djecu, nosimo sendviče i vodu, beremo kestene, pečemo ih i družimo se na otvorenom, pozvali smo našu zamjensku razrednicu Andreju Vlahović Gabrišu. Roditelji su spremno prihvatili ideju, i odmah predložili datum 19. 10. (tada se činio dalekim taj dan).

Dugo očekivana subota okupila je učenike 8. a i roditelje u Grdanjcima pokraj Vilinskih jama u 9 sati. Nakon što smo provjerili popis putnika (neki su naknadno bili spriječeni doći), karavana je krenula cestom prema selu. Od skretanja za Kostanjevac, učiteljice su malo usporile brzinu i to ne samo zbog uske ceste, nego prekrasnog krajolika koji posjećujemo prvi put. Nasreću, nije bilo puno vozila u suprotnom smjeru.

Kad smo doputovali,  sve je bilo ljepše nego što smo mogli zamisliti. Topla dobrodošlica zamirisala je kavom i kolačima na velikoj terasi obitelji Štefanić Dominika, a dječji  žamor izmamio je osmijeh svih roditelja, posebno razrednice. Mladi su berači kestena brzo pojurili u šumu, odrasli su se pridružili kasnije.  A kestena je bilo ispod svakog stabla, i gotovo ispod svakog lista (nije Kostanjevac bez razloga.  Samo hodajući puteljcima, berba je bila dobra, a naši su  učenici kao pravi znalci razvili posebnu strategiju skupljajući kestene kao skupina istim putem (što ne pokupi prvi, uzima drugi, treći… sedmi). Za manje od pola sata napunili bi vrećice, odnosili ih i opet se s praznim vraćali u šumu. Vrijeme je bilo prekrasno, sunce je pozlatilo suho lišće, a kesteni nošeni vjetrom sve su  češće padali (nekima i na glavu).  Dominik i Karlo Štefanić  uredili su  nogometno  igralište  koje se nalazi ured šume (zamislite koliko je lišća trebalo grabljati i pomesti). Imali su i vjernog pomagača, Čarlija.

Naravno, sve smo aktivnosti fotografirali! Učenici su najviše uživali kad su odrasli nastavili svoje razgovore na trerasi. Roditelji i učiteljice zarezivali su kestene prije pečenja, a onda smo svi zajedno uživali u mirisu dima i vrućih kestena. Odlični su! Morate ih kušati… Na kraju druženja javio se poduzetnički duh: „Kestene bismo mogli prodavati u Samoboru!“ (Eh, da smo se barem ranije sjetili !!?)

Zahvaljujem svim  učenicima i roditeljima, posebno obiteljima Štefanić,  na ovako lijepom jesenskom danu, danu za pamćenje!

učiteljica Marija Aščić

 

 

 


Osnovna škola Milana Langa Bregana